text.skipToContent text.skipToNavigation
˄
Kako Berlin vlada Europom, Paul LeverIDEK000284110

Cijena
119,00  kn
Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanski poznavatelja Njemačke. Šest godina – od 1997. do 2003. - bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku ...

Platite gotovinom pri preuzimanju, Internet bankarstvom, karticama jednokratno i na rate

Povrat robe moguć unutar 14 dana

Dostavljamo već od 20.08.2020

Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanski poznavatelja Njemačke. Šest godina – od 1997. do 2003. - bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku scenu i ekonomiju, te shvatio kako Njemačka funkcionira, što ju pokreće, zbog čega je snažna. Prije toga bio je u britanskom ministarstvu vanjskih poslova šef odjela za Evropsku uniju, a bio je na čelu raznih britanskih delegacija u evropskim forumima, pa je tamo shvatio kako njemačka operira na međunarodnoj sceni, kako je koristila svoju ekonomsku snagu i ono što se naziva „meka moć“ da ovlada Evropom. O time je sada napisao knjigu, točno u dramatičnim i sudbonosnim trenucima kada se Velika Britanija priprema da napusti Evropsku uniju, što će – po njegovu mišljenju samo još ojačati njemačku evropsku poziciju. U ovoj knjizi on ukazuje na dvije ključne stvari. Kao prvo, da su 1957. godine, kada je počeo proces evropskih integracija, Njemačka i Francuska po ekonomskoj snazi i političkom utjecaju bile podjednako jake, a da je sada Njemačka bitno jača, te na Francusku gleda kao na mlađu sestru. Uz to, njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku. Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. Autor u ovoj knjizi otkriva kako je do toga došlo. Od samog utemeljenja Europske Unije (u početku Europske ekonomske zajednice – EEZ) 1957. Njemačka je bila, uz Francusku, jedna od njenih dvije najvažnijih članica. EU je proizišao iz francusko-njemačke pomirbe i razvijao se kroz francusko-njemačko vodstvo. Razumijevanje, često implicitno a ne eksplicitno, između Njemačke i Francuske bilo je podloga mnogih ključnih odluka EEZ-a. Početna kombinacija slobodne trgovine i potpore poljoprivredi bila je primjer takvog implicitnog razumijevanja. Podrška ponovnom ujedinjenju Njemačke i predanost jednoj valuti bile su drugi primjer. U prvih četrdesetak godina postojanja EU-a francusko i njemačko gospodarstvo bilo je usporedivo po veličini. Iako je njemačko gospodarstvo imalo bolje pokazatelje rasta i BDP-a, razlike nisu bile tolike da bi dovodile u pitanje kredibilitet Francuske kao ravnopravnog partnera u vođenju Europe. Ponovno ujedinjenje Njemačke 1990. promijenilo je brojke. Njemačka je dobila još dvadeset milijuna stanovnika i trećinu teritorija više. Pa ipak, čak i tijekom prva dva desetljeća nakon ujedinjenja zadržao se dojam jednakosti statusa Francuske i Njemačke. Prijedlog Ugovora o fiskalnoj uniji zajedno su sastavili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Pojam "Merkozy" bio je neko vrijeme popularan kao zajednički nazivnik europskog središta moći. U stvarnosti je Njemačka u to vrijeme već preuzela presudnu ulogu. Odnos između Njemačke i Francuske postao je poput odnosa starijeg i mlađeg partnera. Francuske bi ideje i inicijative bile saslušane te bi ih njemačka vlada, u onoj mjeri u kojoj su bile kompatibilne s njemačkim interesima, nastojala prihvatiti. No Francuska nije mogla progurati EU-politike kojima se njemačka vlada protivila. Njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku. Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. To je postalo jasno u raspravama o tome tko treba naslijediti Joséa Manuela Barrosoa na mjestu predsjednika Komisije krajem 2014. Procedura za imenovanje novog predsjednika Komisije navedena je u Ugovoru EU-a neodređenom terminologijom. U prošlosti je Europsko vijeće – to jest, čelnici vlada država članica – radilo odabir konsenzusom postignutim unutar tijela. No prema najnovijem revidiranom ugovoru, verziji koja je potpisana u Lisabonu 2007., Vijeće kvalificiranom većinom donosi nominaciju "uzimajući u obzir rezultate europskih izbora", koju onda obična većina u Europskom parlamentu treba prihvatiti ili odbiti. Prema sadašnjim trendovima, Europa predvođena Njemačkom za 20 će godina biti karakterizirana onim što čini, ali i onim što ne čini. U eurozoni će biti više discipline i vjerojatno više članica. Postojat će stroža pravila za banke eurozone, kao i neki zajednički aranžmani koji im jamče solventnost. Bit će više zajedničkih i zajednički financiranih akcija kojima će se vanjske granice EU-a štititi od ilegalne imigracije. Bit će nešto bolja suradnja u vanjskoj politici koju će predvoditi Francuska i Njemačka. Bit će nešto više vojnih operacija niskog intenziteta koje će se provoditi u ime Europske Unije i postojat će stalni vojni stožer EU-a. Francusko-njemački Eurocorps možda će se pretvoriti u vojnu formaciju Unije. No neće biti nikakvih novih prijenosa ovlasti na središte niti će EU biti odgovorna za političke segmente koji iziskuju velike troškove – socijalnu skrb, zdravstvo, obranu, obrazovanje. U svom institucionalnom obliku EU će i dalje nalikovati Njemačkoj. No raspodjela moći u Uniji bit će radikalno drukčija. Ona neće imati značajke federalne države. Možda će se nazivati političkom unijom; ali to će biti pitanje terminologije, a ne pitanje biti. Ako je to način na koji će se EU razvijati, to će značiti kraj mnogih snova. Ako Europska Unija unatoč krizama eura i imigraciji 2015. te unatoč izlasku Britanije bitno ne promijeni karakter, to se vjerojatno nikad neće dogoditi. Takav će EU itekako odgovarati Njemačkoj. Politička kasta te zemlje, ili barem njeni dijelovi, nedvojbeno će nastaviti povremeno lamentirati o potrebi za "više Europe". No neće ništa činiti da to ostvare i bit će svjesni da ih javno mnijenje ne podupire. U svakom će slučaju postati jasno da je njemačko vodstvo u EU-u ponajprije ugođeno tako da brani njemačke nacionalne interese. Njemačka pokazuje moć kako bi zaštitila njemačko gospodarstvo i omogućila mu utjecaj u svijetu. U svojoj pozadini nema druge vizije ili svrhe. Za siromašnije članice Europske Unije ovakva Europa predvođena Njemačkom bit će neugodna sredina: bez prijenosa sredstava, bez zajedničkog zaduživanja, samo proračunska strogost. No one nemaju kamo. I za Francusku će to biti razočaranje. Čak ako se povremeno i bude pokazivala fasada francusko-njemačkog vodstva, u unutarnjim pitanjima EU-a bit će jasno gdje je stvarna snaga. No Francuska će barem biti ravnopravni igrač u vanjskoj politici Europske Unije.
Broj stranica 272
Godina izdanja 2018 god.