Narativne strategije, Krešimir NemecID EK000848921

„Od početka masovnijeg širenja, prvo u arapskome svijetu, a potom, u srednjemu vijeku, i u Europi, šah je postao čestom inspiracijskom temom u književnosti.“

Već prva rečenica nove knjige Krešimira Nemeca nagoviješta konceptualni okvir unutar kojega će se kretati ova inovativna, eruditska i lucidna naratološka studija o problemima književnog pripovijedanja, prema analogiji sa šahom, nazvana Narativne strategije. Zapravo, prvim rečenicama romana posvećeno je čitavo jedno poglavlje Nemecove knjige jer se već u njima očituje od autora odabrana pripovjedna strategija. Na primjerima brojnih romana iz hrvatske i svjetske književnosti, od Tolstoja, Kafke i Nabokova do Šenoe, Tribusona i Štiksa, akademik Nemec opisuje kako su vrhunski pripovjedači u razvoj svojih sižea nastojali uvući čitatelje.

Zasebno poglavlje monografije posvećeno je tipologiji romanesknih početaka u kojoj se klasificiraju tipovi i podtipovi otvaranja romana, kao što su „ab ovo“, „in medias res“ ili „in ultimas res“, a središnji dio knjige čini podrobna analiza razvoja priče u kapitalnim djelima hrvatskih klasika: od Vjenceslava Novaka i Marije Jurić Zagorke preko Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića do Ive Brešana i Milka Valenta. Opis književnih djela u osloncu na strukturnu analogiju sa šahovskom kombinatorikom, Krešimir Nemec zaključuje tumačenjem različitih vrsta završetaka romana.

Razlikujući „zatvoreni kraj“, „otvoreni kraj“, „kraj kao novi početak“, ali i niz drugih tipova „zatvaranja“ romana, profesor Nemec na velikom broju primjera pokazuje u koju naratološku kategoriju pripadaju znameniti romani kao što su „Čarobna gora“, „Životinjska farma“, „Uliks“, „Kuga“, „Travnička hronika“, „Adio, kauboju“ te mnoštvo drugih.

Ova jedinstvena i originalna knjiga iz novog kuta rasvjetljava problem književnoga pripovijedanja i pokazuje da su pisci svoje priče zapletali, razvijali i raspletali prema obrascima koji su često nalikovali rješavanju šahovskih partija.